Iako se obično ne može sa sigurnošću utvrditi koji je točna uzrok raka u pojedinačnog bolesnika, znanstvenim istraživanjima utvrđeno je više rizičnih čimbenika za pojedine vrste raka koji povećavaju rizik pojave bolesti.
Isto tako, postoje i neki protektivni čimbenici, koji smanjuju šansu pojave raka u neke osobe. Navedena znanstvena istraživanja provode epidemiolozi i vrše se na velikim populacijama (broju) ljudi, te se traže razlike među osobama koje su oboljele i onih koje nisu.
NA VELIK DIO RIZIČNIH ČIMBENIKA MOŽE SE UTJECATI
To su faktori okoline i stila života, npr. pušenje, alkohol, fizička aktivnost, dok se na drugi dio kao što su dob, pojava bolesti u obitelji i rasa ne može utjecati. Pojava raka u obitelji potencijalno može biti znak nasljednog sindroma povezanog s rakom. Bitno je napomenuti da prisustvo rizičnog faktora u neke osobe ne znači da će osoba nužno oboljeti od raka, niti je osoba bez rizičnih čimbenika potpuno zaštićena, no mogu postojati značajne razlike u vjerojatnosti oboljenja. Stoga, smanjenjem izloženosti onim rizičnim faktorima na koje možemo utjecati možemo značajno smanjiti rizik razvoja raka. Neki rizični faktori poput dobi zajednički su mnogim tipovima raka, no svaki tip ima i svoje specifične rizične čimbenike (npr. pušenje kod raka pluća, HPV kod raka vrata maternice i sl.). Neki od najviše istraživanih rizičnih čimbenika su niže navedeni.
KOJI SU ČESTI RIZIČNI FAKTORI?
Dob. Dob je najvažniji rizični čimbenik za razvoj raka općenito. Kako osoba stari, dolazi do nakupljanja sve više promjena (mutacija) DNA, a neke od njih mogu biti povezane s nastankom raka. Stariji ljudi također obično imaju manje učinkovit imunološki sustav za borbu protiv ove bolesti. Generalno se može reći da oko 70% novodijagnosticiranih slučajeva raka se nalazi u osoba starijih od 60 godina. Tu se pokazuje važnost redovitih zdravstvenih pregleda. Slični podaci mogu se dobiti i kada se gledaju specifični tipovi raka zasebno. Primjerice, medijan dijagnoze za rak dojke je 61 godina, za debelo crijevo 68 godina, za rak pluća 70 godina, a za rak prostate 66 godina. Ipak, bolest se može pojaviti u bilo kojoj dobi. Primjerice, rak kostiju najčešće se pojavljuje u osoba mlađih od 20 godina, a 10% leukemije se javlja u djece i adolescenata. Neki tumori, poput neuroblastoma, su češći u djece nego u odraslih.
Alkohol. Prekomjerno konzumiranje alkohola može povisiti rizik razvoja usne šupljine, ždrijela, jednjaka, grkljana, jetre i dojke. Rizik je to veći što je veća konzumacija, a dodatno je povišen u osoba koje puše. U skladu s navedenim, preporučuje se umjerena konzumacija alkohola, do 1 pića dnevno za žene i do 2 pića za muškarce. Pojavili su se podaci kako neke supstance iz crnog vina, poput rezervatola, mogu imati protutumorska svojstva, međutim nema znanstvenih istraživanja koja bi potvrdila navedenu tvrdnju.
Kemikalije. Čitav niz kemikalija i ostalih supstanci može dovesti do oštećenja DNA i pojave raka. Neke od njih lako je izbjeći (npr. prestanak pušenja), no sa nekima je to često nemoguće, primjerice one u zraku, hrani, vodi ili u materijalima na radnom mjestu. Neki od poznatih karcinogena su aflatoksin, arsen, azbest, benzen, berilij, kadmij, etilen oksid, formaldehid, radon, trikloretilen i drvena prašina.
Hormoni. Estrogeni, skupina ženski spolnih hormona, poznati su karcinogeni. Iako ovi hormoni igraju važnu fiziološku ulogu u oba spola, također su povezani s razvojem nekih vrsta raka. Primjerice, uzimanje kombinirane hormonske terapija za menopauzu (estrogen + progestin) može povećati rizik razvoja raka dojke, a preparati sam samo estrogenom povećavaju rizik razvoja raka maternice te se preporučuju samo u žena kojima je maternica kirurški odstranjena. Studije su pokazale kako je rizik za razvoj raka dojke povezan uz stvaranje estrogena i progesterona u jajnicima, te izloženost hormonima tijekom duljeg vremena (npr. rana menstruacija, kasna menopauza, kasna prva trudnoća) ili povišenim razinama hormona povećavaju rizik obolijevanja. S druge strane, žene koje su rađale imaju manji rizik od nerodilja (protektivni faktor).
Imunosupresija. Mnogi ljudi koji imaju presađene organe koriste lijekove koji suprimiraju imunološki sustav, kako se organ ne bi odbacio. Loša posljedica toga je da se imunološki sustav pod tim lijekovima ne može učinkovito boriti protiv razvoja raka. Do imunosupresije može doći i zarazom virusom HIV-a, te su bolesnici oboljeli od AIDS-a također pod povećanim rizikom od raka. Sveukupno, najčešći maligni tumora kod osoba s transplantiranim organima su ne-Hodgkinov limfom, rak pluća, bubrega i jetre. Ne-Hodgkinov limfom može biti uzrokovan infekcijom Epstein-Barrovim virusom, a rak jetre kroničnom infekcijom hepatitisom B ili C. Rak pluća i bubrega se generalno ne povezuju s infekcijama.
